2012. RUŽIĆ I UČENICI, LIKOVNI SALON VLADIMIR BECIĆ. SLAVONSKI BROD
Namjera izložbe prije svega je pružiti uvid u njihove individualne opuse, ali i usporediti međusobne veze i utjecaje njihovog učitelja Ružića u metodama pristupa plastici, kao i izboru motiva.
ovom izložbom predstavljeni su njegovi formalni učenici, studenti njegove klase na odsjeku kiparstva Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu: Ljubica Dragojević Buble, Aida Alikadić, Petar Ujević, Nikola Matijević i Mladen Mikulin.
Ljubica Dragojević Buble, svojedobno jedna od najtalentiranijih studentica Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, sama se smatra najklasičnijom Ružićevom učenicom. ‘Moj profesor na ALU Branko Ružić poučio me je da je kiparstvo čudo, čega sam ja, istražujući nove oblike i forme svakim danom sve svjesnija’, riječi su kojima se prisjeća svog mentora. Od njega je naučila da sve može biti tema kiparstva: i koza, i drvo i mačka. ‘Ružić je u svemu pronalazio poeziju, i to ne samo u predmetima i bićima, nego i u njihovom međuprostoru’. Medij u kojemu se najbolje izražava je ‘gluvi i beživotni gips’ , a njegovo svojstvo da se brzo suši savršeno odgovara njenom temperamentu i sklonosti brzog stvaranja, hvatanja trenutka. ‘Svoje kiparstvo nisam shvaćala kao zadatak ili zanat, nego je svaka moja skulptura duboko proživljena. Kiparstvo je moje poslanje, proizvod mojih misli, stanje moje duše, sve ono što iz mene, bilo intelektualno ili emotivno, kroz moje ruke izlazi van. Moje skulpture su na neki način ogledalo moje osobnosti ili su neka moja poruka’. Motivski se na Ružićev opus oslanja kad radi skulpturu Mačke i Koze, pronalazeći skulpturalnost u svijetu oko sebe. Guido Quien njeno kiparstvo naziva kiparstvom tradicionalnih sredstava, a suvremene oblikovne slobode i svojstvenog rukopisa. I dok su Mačke pomalo zastrašujućeg stava i izraza, Koza je puno pitomijeg i vedrijeg izričaja.
Portret Ivane Brlić Mažuranić iz serije je radova Portreti poznatih žena (kao i portreti Slave Raškaj, Isidore Duncan, Rose Luxemburg). Portretirajući te žene, a svaka je imala osobit, pa i tragičan život, kiparica je izrazila bunt prema tradicionalnoj sredini grada Trogira (u koji dolazi živjeti nakon završenog studija) koja se na početku nije blagonaklono odnosila prema ženi stvaraocu.
Nadahnut sakralnim, iskonskim, domoljubnim i prirodnim, nastaje ciklus Bogorodica u ružićnjaku. Nježni likovi Marije i djeteta Isusa osnovni su sadržaj unutar njene ‘kiparske slike’ čiji su okviri razgranate i ispreplete-ne grančice i pupoljci ruža. Umjetnica se priklanja blagim tonalitetima i odijeva svoje likove u nebesko plave, ružičaste i zlatno – rumene nijanse. Lik Madone s Djetetom čest je slikarski i kiparski motiv u svim umjetničkim stilovima i razdobljima; ovi novozavjetni likovi čest su dio ikonografskog mozaika dalmatinske/hrvatske marijanske baštine, ali dodatno su obogaćeni osobnom autoričinom neskrivenom religioznošću.
Romana Tekić
